Od stare školske zgrade do novog radijskog studija – učenici Galovića krenuli su u zvučnu avanturu
Može li se od nekoliko glasova, zvukova iz susjedstva, dobre ideje i malo kreativnog nereda skuhati radijska emisija? Učenici OŠ Frana Galovića upravo pokušavaju pronaći recept!
Naša nova školska zgrada moderna je, prostrana i opremljena tehnologijom o kojoj smo nekoć mogli samo maštati. No, koliko god se prostor promijenio, neke su želje ostale iste. Jedna od njih bila je – imati svoju radijsku emisiju!
Ta se ideja rodila još u staroj školskoj zgradi, u kojoj se OŠ Frana Galovića nalazila do pretprošle školske godine. Ondje smo možda imali manje prostora i drukčije uvjete, ali imali smo ono najvažnije: znatiželju, maštu i želju da naš glas jednom dopre i dalje od školskih hodnika. Preseljenjem u novu zgradu nismo preselili samo knjige, bilježnice i školske uspomene. Sa sobom smo ponijeli i tu malu, upornu radijsku iskru. A sada smo odlučili vidjeti može li se od nje zapaliti prava kreativna vatra.
U tome su nam pomogli gospođa Irena Plejić Premec, novinarka, urednica i autorica s iskustvom u radijskom i obrazovnom programu Hrvatskoga radija, te gospodin Bruno Molnar, ton-majstor, koji nas je uveo u svijet zvuka.
S njima smo zavirili iza kulisa radijskog stvaralaštva i počeli otkrivati da emisija nije samo mikrofon pred ustima i glas koji se čuje iz zvučnika.
Prije nego što se išta snimi, treba pronaći priču. Zatim osmisliti kako je ispričati, postaviti prava pitanja, odabrati glasove i odlučiti što će slušatelj čuti u pozadini. A onda dolazi čarolija – i pomalo čarobnjaštva – montaže. Odjednom običan zvuk dobiva značenje, kratka stanka postaje važna, a nekoliko odvojenih snimki počinje nalikovati na nešto što bismo jednoga dana mogli nazvati emisijom.
Naravno, nije dovoljno samo pritisnuti tipku za snimanje i nadati se najboljem. Treba pažljivo slušati, ponavljati, iskušavati, rezati, spajati i ponekad priznati da je snimka koju smo smatrali savršenom ipak završila u kategoriji „pokušaj broj tri”. Dobra je vijest da se pogreške u montaži mogu popraviti. Srećom, ne postoji tipka kojom se briše entuzijazam!
Na fotografijama s našeg susreta vidi se dio onoga što nas najviše veseli: učenici okupljeni oko opreme, zajedničko istraživanje i prvi pokušaji rada sa zvukom. U jednom trenutku učionica više nije samo učionica. Postaje prostor u kojem se isprobavaju ideje, razmjenjuju mišljenja i uči nešto novo – zajedno. A to je, čini nam se, jedan od najljepših načina na koje moderna škola može živjeti svoju svrhu.
Naša radijska pustolovina uklapa se i u širu priču o Dugavama. Projekt „Čovjek i prostor – 50 godina naselja Dugave” poziva nas da bolje upoznamo kvart u kojem živimo i radimo, njegove ljude, prostor, uspomene i identitet. Jer kvart nisu samo zgrade, ulice, parkovi i trgovi. Kvart su i razgovori pred trgovinom, zvukovi igrališta, priče starijih stanovnika, susreti susjeda i sve ono što se ne može vidjeti na karti, ali se može čuti ako dovoljno pažljivo slušamo.
A tko zna bolje slušati od radijskih stvaralaca? Možda ćemo upravo kroz mikrofon otkriti neke priče koje bi inače ostale neispričane. Možda će se u našoj budućoj emisiji čuti Dugave kakve poznajemo, ali i one kakve još nismo stigli upoznati.
Za sada smo tek na početku. Još ne možemo obećati gotovu emisiju, radijsku premijeru ni crveni tepih za naše male radijske zvijezde. Pred nama su istraživanje, snimanje, razgovori, montaža i još mnogo učenja. No, prvi korak je napravljen, a nekada je upravo to najvažnije.
Ako smo dosad mislili da se emisija radi tako da netko govori, a ostali slušaju, sada znamo da je stvar mnogo zanimljivija. Emisija se kuha polako: dodaju se ideje, začine se pitanjima, miješaju se glasovi i zvukovi, a sve se to povezuje strpljenjem i suradnjom. Recept još usavršavamo, ali miris kreativnosti već se širi našom novom školom.
Mikrofon je uključen. Dugave imaju svoje priče. A mi tek učimo kako ih ispričati.
Ana Vukušić Mahin, prof.
